LJUDI LAKŠE PREBOLE AKO IM ODUZMETE NOVAC, NEGO ILUZIJE! Premijera predstave „Tramvaj zvani želja“
Premijera predstave „Tramvaj zvani želja“ koja je već imala izvedbe u okviru festivala BELEF i u Teatru Ulysses na Brionima, biće izvedena u subotu 3.9. od 20 časova na Maloj sceni Beogradskog dramskog pozorišta. Pretpremijera je zakazana za 2. septembar, a repriza za 4. septembar.
Gde se održava
Mala scena Beogradskog dramskog pozorišta
Kada se održava
2 - 4. septembra
"Tramvaj zvani želja" dramsko je delo koje je literarna faktografija svrstala među klasike gotovo u trenutku njegovog nastanka, učinivši tako verovatno njegovu tadašnju aktuelnost svevremenom i otvorenom prepoznavanju i danas i ovde. Tenesi Vilijams je pisac koji već 1948. za ovu dramu dobija Pulicerovu nagradu, prvu od čak tri. Uspeh u teatru je izvestan u režiji Elie Kazana, a nekoliko godina kasnije isti reditelj prema tom delu snima i kultni film.
Vilijams u vožnji našim Tramvajem progovara glasnim jezikom o temama koje su ga mučile, o slabostima koje su bile sastavni deo njegove egzistencije: mentalna labilnost, homoseksualnost, alkoholizam. I upravo ta, od Čehova nasleđena, upornost dozvolila je da ono pojedinačno, ako je od majstorskog pera odabrano i opisano, postane opše mesto i naš zajednički problem. Stoga ga oslanjanje na otkrivanje stanja ljudske duše , intimne drame svojih junaka, njihova emotivna previranja – čine aktuelnim svakom vremenu pa tako i ovom našem. U ovome se Tramvaju problematizuju i neka danas vrlo važna pitanja, pitanja koja se tiču položaja žene u savremenom društvu. Vilijams bi, da je danas naš stvarni, a ne samo literarni savremenik bio poznat i priznat zagovornik ženske emancipacije. Naime, vrlo je jasno i nedvosmisleno sredinom prošlog veka ovim tekstom otvorio pitanje: može li jedna žena opstati u svetu krajnjeg materijalizma, u gotovo histeričnim okolnostima koje melju naše živote. Blanš kaže: “Namerna okrutnost se ne može oprostiti”. A naš je svet, nažalost, postao još okrutniji. No osim hrabrosti da progovori o zabranjenom, osim sposobnosti da nas natera da prepoznamo probleme likova koji ga s nama nesebično dele, on govori o trenutku kada jedno vreme zauvek prolazi i nestaje, a drugo, novo, dolazi.
Danas smo i te kako svesni vremena promena koje nas je, kako se istorija uvek spretno pobrine, zateklo nespremne i u tim se haotično raspoređenim situacijama naš red vožnje pretvara u paniku i nered. Sukob starog i novog očitava se pre svega i kao sukob dva svetonazora. Imamo li mi pravo verovati da iluzija može biti sastavni deo života, da još uvek ima mesta za ljubav u ovome svetu koje se odriče, stidi emocija. Iluzije su nam ukinute, potreba za “begom iz stvarnosti u kojoj se ne osećamo ugodno” osujećena.