DIRLJIVE PRIČE PROŽETE FINOM IRONIJOM I CRNIM HUMOROM! Novi roman Feride Duraković
Nova zbirka priča, koja se može čitati i kao roman, „Ne lažem, Tita mi“ možete pronaći od srede 20. jula u svim knjižarama. Te priče su zapravo glasovi usamljene devojčice suočene sa vlastitom ali i smrtnošću majke, potom mlade devojke u plesu sa Tanatosom umesto sa Erosom, a zatim i samosvesne zrele žene željne života usred ratnog užasa.
Autorka nam priča o odrastanju u doba grubog socijalizma, skoro na margini društva, o patrijarhatu u Bosni i Jugoslaviji, o majkama koje žensku decu zovu sinovima ili magaradima, o očevima koji pijani pričaju „dosadne“ priče o ustašama, četnicima i partizanima, o crvenoj buržoaziji, o prijateljici pesnikinji koja se bori protiv raka, a pre i posle svega ovo je knjiga o jednoj devojčici koja nikad neće ostariti, bez obzira na to koliko ju je život gazio i pokušavao od nje da načini smrknutu, odraslu osobu.
S nekim malim, unutrašnjim planom da zabilježim djetinjstvo (ne samo svoje, naravno), ali to je potrajalo dugo, dvadesetak godina, jer valjalo je živjeti, preživjeti svašta, pa i rat, smrt, rane, ludila, plaćati račune, bivati ženom (postajati ženom!), prekarnom radnicom, majkom, kćerkom, ljubavnicom, sestrom, prijateljicom... i ostati normalan – ali na način kako su govorile Sarajlije u vrijeme opsade grada: Ovdje ko nije lud nije normalan! Priče su bile razbacane po časopisima i portalima, a onda su se u jednom trenutku tako jednostavno sakupile i posložile da je meni preostalo samo da ih dam u Nomad, koji ih je s radošću objavio... A onda se oglasila Laguna, pa mi dala vjetar u... ego.
Ferida Duraković je jedna od najvećih pesnikinja sa naših prostora, pa je i njena proza duboko intimna i odlikuje se lirskom razigranošću i lepotom pripovedanja. Iako je tema egzistencijalistički „mračna“ – smrt, smrtnost – ove dirljive priče prožete su finom ironijom i crnim humorom.
Pitali smo je zbog čega je odlučila da svoja duboka razmišljanja iznese u proznom tekstu.
„Dođu tako godine kad se pjesnikinja počne buniti i žaliti nekom imaginarnom proznom sindikatu zašto nije vidljivija, zašto nakon 45 godina pisanja poezije ne bi i ona postala „prozaik“ – jer zna se da kod nas nisi pravi pisac ako ne napišeš bar jedan roman, to književno čedo (sin!) regionalnog epskog konteksta... Ova knjiga u stvari jeste roman, ali pjesnikinja u meni to ipak nije dopustila, jer draže joj je ove tekstove zvati poetskom prozom nego romanom. Ali rezultat je, nakon sjajnog i vrlo čitanog sarajevskog izdanja ove knjige, čaroban: i Laguna će imati svoje izdanje! I zato neka pjesnikinja malo uživa na pragu starosti u rezultatima svojih sindikalnih pregnuća“, rekla nam je autorka, objasnivši i kako su ove priče nastajale.